O važnosti pripovijedanja i prepričavanja književnih klasika za djecu U izdanju zagrebačke nakladničke kuće „Dječja knjiga“, autor Kašmir Huseinović objavio je četiri slikovnice koje donose prepričane verzije poznatih književnih djela. Riječ je o „Bajci o ribaru i ribici“ Aleksandra Puškina, „Uspavanoj ljepotici“ Charlesa Perraulta, „Grimiznom cvijetu“ Sergeja Timofejevića Aksakova te „Orašaru iz Nürnberga“, priči koju je nakon E. T. A. Hoffmanna obradio Alexandre Dumas. Ovaj izdavački pothvat potaknuo je autora Đuru Roića na promišljanje o ulozi pripovijedanja u odrastanju i edukaciji djece. U svom osvrtu, Roić ističe kako djeca kroz priče ne usvajaju samo znanja, već grade emocionalni odnos s pripovjedačem, bilo da je riječ o roditeljima, odgajateljima ili umjetnicima. Pripovijedanje, prema njegovim riječima, nadilazi puko prenošenje informacija, pružajući djetetu sigurnost i potičući maštu. Osvrćući se na kritike koje su pratile Huseinovićevu odluku da otvoreno naznači kako je tekstove prepričao, Roić naglašava da je prepričavanje legitimna i povijesno utemeljena književna praksa. Autor podsjeća na brojne primjere iz povijesti književnosti i umjetnosti, poput „Priča iz Shakespearea“ Charlesa i Mary Lamb, baletnih adaptacija „Orašara“ ili rada braće Grimm, koji su svoje zapise temeljili na usmenoj predaji. Roić zaključuje kako je granica između izvornog teksta i prepričavanja često fluidna te da je ključna vrijednost književnog djela u načinu na koji ono dopire do čitatelja i potiče njegov interes. Prepričavanje, kao i samo pripovijedanje, ostaje neizostavan dio kulturne transmisije, omogućujući novim generacijama susret s klasičnim pričama na pristupačan i živopisan način.
Article source: Večernji List | Image credit: Večernji List